Da človik more razumiti je­zik, mu je potribno zna­nje. Normalno pisac polazi od to­ga, da štitelj ima zna­nje, ko mu je potribno da razumi nje­gove poruke. S druge strani se ufa i štitelj, da pisac zna, ča on zna i ča on ne zna, a pak na temelju toga formulira njegove tekste. Znanje pis­ca i znanje štitelja se u normalnoj i uspješnoj komunika­ciji po­kla­­paju, i zato velimo da oba­­dvi strani — i pi­sac i štitelj — imaju sk­u­pno znanje, takozvani common ground. Sa­mo na bazi skupnoga zna­nja pisac štitelju more poručiti nove informacije.

To znači da je za uspješnu komunikaciju štitelju potribno pret­ho­dno znanje, na kom m­o­re graditi. Mate­ma­tički razloženo: 0 × 0 = 0. To znači, znanje, ko nimamo, ne moremo ni po­množiti. Zato pisac mora hasnovati riči, ke štitelj razumi. Skupno znanje lju­di, ki kanu komunicirati, polazi iz skupne povijesne i društvenopolitičke sredine. To socijalno zn­a­nje je od­lučujuće za to, da moremo razumiti jedan drugoga. Socijalno znanje je vezano uz riči zajednice. Za­jednice su svenek integrirane u države, ke imaju ve­lik uticaj na to, ča riči značu, ar riči su simboli znanja i zrcala zajednice, naravno i gradišćansko­hr­vatske.

Kategorije