Dugoljetni farnik u Klimpuhu i nekadašnji nadzornik za hrvatski vjeronauk u Gradišću, prof. dr. Štefan Geošić pozvao na prezentaciju i informaciju s naslovom »25 ljet u službi Biblije«. Pod geslom „neka se zna“ je prezentirao prijevode na gradišćanskohrvatski »Staroga teštamenta«  i »Novoga teštamenta« (predjelan), uza to i »Lekcionare« (od Rima aprobirane) i »Lekcionare« (neaprobirane). Kroz program je peljala Ana Šoretić, laudator je bio akademik dr. Nikola Benčić; nastupio je Crikveni zbor Klimpuh, pjevačica Marija Herceg-Lentsch, pijanist Robert Kovács i Tamburica Klimpuh (petak, 25. V., Dvorac Esterházy).

ŽELJEZNO — Prof. dr. Štefan Geošić, ki je desetljeća svojega život posvetio prevadjanju Svetoga pisma na gradišćanskohrvatski (djelom i skupa s Augustinom Blazovićem i uz pomoć znamenitih jezikoslovcev iz Gradišća i Zagreba) je pozvao petak, 25. maja u svetačnu dvoranu Dvorca Esterházy. U prepunoj dvorani je akademik Nikola Benčić pogledao na prošlo djelovanje Štefana Geošića i reflektirao sadašnje stanje i u Katoličanskoj crikvi pred svim i med Hrvati u Gradišću (vidi zdola):

Ovakovom rijetkom prilikom — kada smo zadnji put promovirali Bibliju? — bi se toliko svega morali spomenuti, da bi Vam prikoredno morali štrapacirati živce. Do sada smo imali samo Novi teštamenat i nek od sada (skoro) cjelokupni Stari teštamenat. Ćutim, da se za ta posao tako malobrojni narod kako su to gradišćanski  Hrvati uopće ne more u dovoljnoj mjeri zahvaliti.

»25 ljet u službi Biblije«. Kako lako se to izgovori a koliko je truda za tim, brige, muke i neopravdane kritike, zamiranja iz bilo kakovoga razloga, ali, osvidočen sam — veselja i radosti. Ako pak postavimo na vagu jedno i drugo, možda će prevagnuti veselje i pritajena radost na uspjehu dokrajčenja.

Zaistinu se moremo skupa s prevodiocem, gosp. Štefanom Geošićem veseliti, da na kraju krajev moremo držati cjelokupni prijevod Biblije, Stari i Novi Teštamenat u ruka, (ar nigdor — zvana samomučitelja — si ne navali takovo veliko djelo na ramena), a za nas ki se bavimo jezikom, nije toliko bitna aprobacija kako sama činjenica dokumentacije jezičnoga stanja u odredjenom vrimenu.

Prelistavajući Hrvatske novine (intervju sa Št. Geošićem; op. ur.) čitam 2000. ljeta jako optimističan plan: 1. Lekcionar do kraja ljeta, 2. NT do kraja 2002., 3. ST do konca 2010., 4. Dodatak: a ako drugače ne bude išlo na „vlašću inicijativu“! A vrlo dobro nam je poznato koliko svega se, početo od Mekinića do danas, ostvarilo na „vlašću inicijativu“! Prikoredno čuda!

U tom članku se pak još govori i o molitveniku «Kruh nebeski», koga u zadnjih desetljeti zaman išćemo po naši prodavaonica i u dijecezanskoj prodaji knjig. A ovde mi je svakako na mjestu formulacija „razjadani katoličan“ (po nimšku Wutbürger). Moram priznati da me osobno fascinira, istovrimeno i zastrašuje formulacija vlašća inicijativa, ar mi s jedne strani to gluši kao da gradišćanski Hrvati nimaju gospodara, a na drugu stranu mi brundaju po glavi prva naša velika izdanja Svetoga Pisma iz 18. i 19. st., kada su jezuiti, za njimi pak franjevci, a stoprv po tom svitski farniki u družini dobrostali za tako veliki projekti. A i oni su, skupno, zdihavali, drobili se na svakorjačkimi pačkami, poteškoćami, zamiranjem, na (po HN) droptinkami.

Naš prevoditelj biblijske znanosti, Petrovišćan, pazmanit dr. Štefan Geošić je od 1954. ljeta u našoj kulturno-duhovnoj sceni. Samo rubno se u ovom okviru moremo spomenuti njegovih zaslugov na kulturnom, vjerskom, povijesnom i teatrološkom polju (prevoditelj i režiser već od 40 igar). Lako bi se mogli spucati po sv. Ivanu (3,27) ki veli: Nigdor si ne more ništ prisvojiti ča mu nije dano s neba! A osvidočen sam kao laik, da „človikaljubeći“ Bog triba ljudsku pamet, marljivost, pero ili danas kompjutor za ostvarenje človiku darovane slobode i svršenosti. Istina, opet sa sv. Ivanom obećanje: Ja sam trs, vi ste mladice. Gdo ostane u meni i ja u njemu rodi mnogo sada ... a Geošićev hambar je nagaženo pun urodjaja!

Znam vrlo dobro kako reagira g. Štefan Geošić na ovakove riči. To mu se ne vidi! I skromnost je kripost, pretirati ali ipak ne kanimo i po Svetom Pismu nećemo sviću staviti pod hrdjavi lonac.

Ako pažljivo gledamo glavne meridijane našega duhovnoga života onda je „Božja rič“ najčvršća i najjača linija na toj karti. Na njoj su se hranili i po njoj su se orijentirali svi ostali, stoljeća dugo! Onako lakomišljeno nam velu istraživači našega duhovno-duševnoga razvitka, da su naš narod iz stare domovine ispratili u novu postojbinu duhovniki, ki su donesli sa sobom i svete liturgične knjige i znanje bogoslužbe u narodnom jeziku. Ne poznajemo njeva imena. Na požuteni stranica latinskoga misala iz Klimpuha nas pozdravlja Georg Vuković iz Jastrebarske, Filipović i Juraj Živanić iz sredine 16. st. To nam svidoči i protestantski zapis, ki nam za Nádasdyjeve seljake u Keveždi veli, da su sobom donesli mašni kalež, patinu i rubac s Desetere božje zapovidi u slav(en)skom pismu. Prvi stvarni dokaz Svetoga Pisma smo pak namjerno skoro izbrisali iz našega pamćenja, to je Konzulova Regensburška »Postila« iz 1568. ljeta. Stvarnih dokazov za Sveto Pismo od crikvenih vizitatorov iz prvoga vrimena skoro nimamo. Prva naša poznata knjiga Svetoga Pisma je iz 1732. ljeta:

»Horvatczko Evangyelye«, na kom u naslovu stoji još i na novo stampano, po tom pak periodično po potrebi: 1741. od Ladislava Valentića, ko se izda još 1792., 1806., 1841., pak staromodno od Tome Jordana 1857., Gašpara Glavanića 1860., Ivana Berlakovića 1880., Mate Karala 1912. i Martina Meršića st. 1934. A potpuno Sveto Pismo Novoga Teštamenta stoprv 1952. od Ivana Jakšića i 1962. od Martina Meršića ml., a 1962. »Rimksi misal« od Martina Meršića ml. 

Za školsku dicu imamo u upotribi prik 10 izdanj. Sva su to izdanja, zvana onih dvih zadnjih, samo evandjelja i štenja za liturgičnu upotribu na nedilje i svetke, ada nepotpuna izdanja. Što nam se danas od Štefana Geošića prezentira je prvo potpuno izdanje »Svetoga pisma staroga i novoga Teštamenta« u gradišćanskohrvatskom jeziku. (I nekate me pitati, zač 500 ljet dugo nismo imali cjelokupni prijevod i izdanje. Ni svojoj majki, ka me je čudakrat pitala zato, nisam mogao dati pravoga odgovora). Zvana toga se skrušeno pitam, kada je bio zadnji sveopći konzil Katoličanske crikve?, od kada imamo skupni tekst za prijevod Biblije u drugi jeziki? i zač bi bio naš narod manje vridniji od drugih?, na pr. od Romov, ki su 2007. lj. dostali prijevod, besplatno.“

(NB)

(nastavak slijedi)