Moglo je biti tako ili barem spodobno 1971. ljeta pri „povijesnoj“ generalnoj sjednici Hkd-a u Gradišću, kada je gradišćanskohrvatski kler bio odbio kandidaturu dr. Ivana „Džona“ Müllera za predsjednika i se je organizirao pred izbori. Tada je Müller podlegao i kratko pred tim nagovoreni duhovnik dr. Leo Stubić, ki je plavooko prihvatio „diktat“ farnikov i južnogradišćanske grupacije i tradicionalno nezadovoljnih Hrvatov južnoga Gradišća jer su mislili, da je sjeverno a pred svim sridnje Gradišće zapovidalo, diktiralo i zanemarilo jug Gradišća u hrvatski posli. Stubić kao kandidat klera i juga je pak bio većinom glasov odibran za predsjednika. Samo, on tada nije znao vač se je upustio, a oni ki su ga bili nagovorili su ga u kratkom času ostavili na cidilu. Tako je Stubić ljetodan po izbori dao ostavku, a Müller je pak pred svim i od mladjih ljudi odibran za predsjednika Hkd-a — ča do 1988. Spodobno bi se bilo moglo dogoditi i pri nedavnoj generalnoj sjednici Hgkd-a u Beču, bratimskoga društva Hkd-a u Gradišću. I ovde očigledno nezadovoljna grupacija ljudi, ali ovput seniori nagovoreni od trih četirih bivših funkcionarov. Kako i tada u Novoj Gori, kada je samo uži krug znao za protivkandidata Stubića, tako i ovput ča do samoga odibranja Generalna nije znala gdo će biti protukandidat dosadašnjemu predsjedniku Tiboru Jugoviću. A još ni danas se ne zna, ki bi bili drugi kandidati za funkcije u odboru. Ili je ne kanu uvaditi, ili ih znamda uopće nije bilo? A još se nije ni stalo u povijesti „interregnuma“ dakle tom kratkom času med rasterećenjem staroga odbora i odibiranjem novoga, da negdo tako jasno preporučuje svojega kandidata a odbija dosadašnjega. Morebit je to bila zadnja od cijeloga reda pogrišak, onih ki su (iz svojega uvjerenja najvjerojatnije opravdano) tim kanili izraziti svoje nezadovoljstvo. No, ovput 2010. ljeta, se je — nasuprot toj povijesnoj generalnoj Hkd-a 1971. ljeta — pred svim mladina probila. A to je u vezi s ovom bečkom generalnom toliko pozitivna spoznaja. Ako se ugoda ove u čim većem broju uplesti u aktivno djelovanje — a mnogi znamda ne bi ni došli kad ne bi išlo „tako na gusto“, i hrvatski pokret u Beču a tim i u Gradišću, onda je ova bečka generalna sjednica bila već vridna nego mnoge pred tim. Ujedno je ovo mladim bila velika pouka. I zato, kako bolje ne postupati, ali i zato da uvijek i nanovič triba djelati i brusiti na osobnoj kulturi kao i peljanju društvenih spravišćev. Staromu i novomu peljačtvu ovoga bečkoga društva je ovo bila važna pouka, da će se ubuduće morati još već zgledati ča narod misli, govori i veli. A centralnomu hrvatskomu društvu u Beču se nudi velik zainteresirani potencijal i po ljeti zrelijih ali pred svim i mladih znatiželjnih ljudi.