Kazališna grupa Filež je na sām Božić imala premijeru sa šalnim igrokazom »Žalujuća rodbina«. Komedija u tri čini je adaptacija »Ozalošćene porodice« poznatoga i visokocijenjegoga srpskoga pisca Branislava Nušića. Na hrvatski jezik gradišćanske varijante prevodili i priredili su ga školniki Petar Schweiger i Jakov Berlaković jur pred 17 ljet i su tada uspješnu igru opet uzeli u svoj repertoar. Radnja je smješćena u nekom nepoznatom mjestu u Gradišću oko 1945. ljeta. Pod peljanjem Petra Schweigera su i ljetos opet inscenirao vrlo zanimljiv igrokaz na visokom jezičnom nivou u kom se pak moru čuti i brojni lokalizmi Fileža odnosno sridnjega Gradišća.
Glumački potencijal je velik u Filežu, ča dokazuju ne samo glavne uloge na domaćoj pozornici.
FILEŽ — Obljubljen kusić u bivšoj Jugoslaviji »Žalujuća rodbina« srpskoga dramatičara Branislava Nušića (1864. - 1938.) je bio drugi igrokaz koga je nova fileška kazališna grupa predstavila sada jur pred 17 ljet — je rekao Petar Schweiger za Hrvatski radio Orf-a Gradišće i je svojčas kao student na Pedagoškoj akademije i pomoću povjesničara i znanstvenika za literaturu dr. Nikolu Benčića upoznao pisca Nušića.
»Ozalošćena porodica« je bio obljubljen igrokaz širom bivše Jugoslavije, naglasio je Petar Schweiger i je još kao student bio oduševljen od ovoga djela i ga je kanio prevoditi i adaptirati za filešku pozornicu. Pokidob da je original pisan na srpskom a uza to još i starinskom dijalektu, je bilo dosta teško presadititi tekst na gradišćanskohrvatski.
Zvana toga su Schweiger i Jakov Berlaković reducirali uloge u fileškoj verziji. Kako je još rekao Schweiger „u aktualnoj adaptaciji komedije »Žalujuća rodbina« sam izbrisao jednu ulogu, naime ulogu zrelije žene, za ku nisu mogli najti glumicu ka bi preuzela ov lik“. Nje tekst je režiser upleo u tekst drugih figurov.
Tema Nušićeve komedije je vječna je i uvijek i svagdir, u svakom vrimenu i prostoru ista: podjela imovine preminuloga rodjaka, pohlepna rodbina, ka je znikla kao vrganji po godini jer — nije lako podiliti imovinu ku je preminuli rodjak ostavio iza sebe. Rodbina dili blago — pinez i pohištvo kao i stan — ko nije dostala, ali to je detalj ki ih najmanje zabrinjava, jer oni ćedu se boriti do posljednjeg daha.
Nušićeva komedija je kusić ki u sebi ima elemente verbalne komedije, elemente komedije situacije, vrlo dobro ispisanih likov, karakterov, zanimljivih i komičnih situacijov. U tom komediografskom djelu Nušić je dao „galeriju licev male pameti ki se naticaju laži i cinizmom“ (© glumac u »Ožalošćena porodica« Aleksandar Seksanu u režiji Ahmeda Imamovića i produkciji Narodnoga pozorišta Sarajevo). Komedija govori o smrti, o mogući i stvarni posljedica ke donosi smrt, govori o društvu, o pinezu i o bitki za pinezna nasljedstva i za društvene pozicije. Na čelu sa sjajno ostvareni lik Agatona, ki je med ovimi pohlepnjaki i pokvarenjaki najveć dinamična linost, ča znači s najveć plastičnih osobin hipokrizije i beskrupuloznosti kakove more imati jedna mala ali i lukava pamet.
Kako u prvom činu prevladava duhovita verbalna komika, drugi čin ostvaren je prvenstveno situacionom komikom, ka osvitljava galeriju licev i izdvaja Agatona, ki se bori da postane „peljač“ ožalošćene/ žalujuće porodice/rodbine. Kraj drugoga čina je vrhunac te komike, jer, paradoksalno, pojedinačni interesi peljaju lica, figure jednoj grupnoj, „rodbinskoj“ svadji, u koj su riči, kao elementi hipokrizije (pretvaranje, licemjerstvo) i znaki interesov, svedene na razinu samih uzvikov. Nazadnje, treti čin započinje saznanjem da ih je pokojnik sve prevario: grupa je prividno ujedinjena, ali svaki pojedinac je jur skinuo i skida masku sa svojega lica, masku „žalujuće rodbine“. Relativno mirno, rezignirano, s gorkim i osvetničkimi, još i sarkastičnimi riči upućenimi pokojniku, svaki od njih otkriva svoje pravo lice, moralno bijedno (kläglich) i zapravo odurno.
Samo Agaton pokušava, da pronajde nove pute svojemu nekarakternomu biću u pohlepnosti, da se domogne nasljedstva, pineza i imanja. Verbalna i situaciona komika podredjeni su, sada, komiki naravi Agatonovoga lika, grupe i društva. Ovde sada triba istaknuti Štefana Buzanića, ki je ovomu Agatonu Aršiću dao posebnu, svoju dušu. Na jednu stranu je izigrao svoj dar za komiku, a na drugu stranu je Agatonu udahnuo ozbiljnost u zloći, i se je pri tom, naravno, koristio svojega dugoljetnoga iskustva na domaćoj pozornici. Punim pravom je mogao uživati u burnom aplauzu na kraju ove predstave, u koj je bilo ponekad i pogibelji, da se potrkne prik teksta.
U istom mahu triba istaknuti i drugu „zvijezdu“ na fileškoj pozornici, Bernadetu Jež, ka je prava glumica, vjerojatno jur i „grande dame“ našega hrvatskoga amaterskoga kazališća. Bilo ku ulogu ona igra, zapravo svaka je do sada bila uvjerljiva i autentična, a tako svakako i udovica Sandre u ovom kusiću. Uz cijeli odlični ansambl, o kom ima i novih licev, kao npr. Štefaniju Fazekas ili Benedikta Kuzmića, triba istaknuti i zaslužnoga Martina Kerstingera. Davida Karalla, svakako i Verenu Varga i Štefana Prikosovića, ki ovput ima malo većunulogu. Katarina Kuzmić, Katarina Kuzmić i Kristijan Karall i kompletiraju ov odlični ansambl P. Schweigera.
(pt)